Zapovijest koja je u modernom svijetu zamijenila 10 božjih zapovijesti, i sva druga pravila. Ona je kao ustav. Početna norma iz koje ljudi današnjice izvode sva druga pravila svog ponašanja. „Ja ću da radim to, ali ti ne bi trebalo. Čak, pokušaš li, potrudiću se da budeš osuđen od strane društva.“ Čovjekovo zlo, i sve njegove vrijednosti, sadržane su u ovoj rečenici, koja svojom genijalnošću podsjeća na rimska pravila.Njena najveća mana jeste što je ona obična ljudska misao. Ljudske misli ne treba svrstavati niti u gresne niti u čiste. One su samo misli, rezultat stremljenja društva. I zato je ona posledica evolucije i uopšte napretka društva, sve za šta smo se trudili nalazi se u njoj. Ona je površina, pakovanje.
Kada nas napokon pokore vanzemaljci, prilikom upoznavanja sa našom kulturom dovoljno je samo da im kažemo ovu rečenicu – em je lakše prevesti na jezik koji nam je sasvim stran, em će možda povjerovati da smo stvarno homo sapiensi, pa možemo milione godina napretka izraziti u jednoj rečenici. Svaka nam čast. A mogli bi im reći da je nekad bilo „Do as I do“, ali da smo vremenom, jer smo mi pametni i napredni, shvatili da je „Do as I say“ mnogo bolje, stvara sjajan osjećaj, kao da ste Bog. I ostavlja široke mogućnosti za „I do“. Radite spram svojih osjećanja, a od drugih očekujete da rade spram univerzalnih osjećanja. Vi ste Bog. I onda smo svi htjeli da budemo Bogovi, pa je ova rečenica dobila univerzalni značaj. Najprije smo licemjerno vjerovali da se njome očuvava moral – jer koliko god mi nemoralni bili, usmjeravaćemo druge da budu moralni. To nam je i današnji argument. Ali vremenom smo stvorili dva morala, „onaj koji jeste“ i „onaj koji bi trebalo da bude“. I živimo u svijetu sa dvostrukim moralom. Evolucija je odradila svoje .
Da približim na primjeru ozloglašenog tv show-a „Trenutak istine“. Kada postave pitanje učesniku “Da li ste ikad poželjeli da imate nešto sa najboljom drugaricom Vaše supruge”, a on odgovori potvrdno i to se ispostavi kao tačno, svi ga gledaju prijekorno, nešto kao “Sram te bilo”. Bez daljeg objašnjavanja, ona je ogledalo u kom se društvo ogleda kristalno jasno. Postali smo od životinja, i svojstvene su nam te niske strasti. Pomislim na nešto što bi ljudi oko mene strogo osudili makar jednom dnevno. Pomislite i vi. A i oni koji osuđuju druge misle o tome. Poenta je u kontrolisanju. Jer naše misli lete, ali dobro je dok razlikujemo dobre od onih koje to nisu. Loše je kad sebi praštamo greške nastale kao posledica tih misli koje nisu dobre, a druge osuđujemo za to.
U ovoj rečenici je izrazen čitav jedan poredak. Sav moral današnjice staje u 8 riječi : „ Do as I say, not as I do.“
